Ulaznice.hr

Mala, velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti…

(Izet Kiko Sarajlić)

„Imamo prapovijesne osjećaje i um, srednjovjekovne institucije i božansku tehnologiju“, riječi su kojima je američki biolog, Edward Osborne Wilson, opisao nas i naše vrijeme. Umro je samo godinu dana prije nego je Rusija napala Ukrajinu, a božanska tehnologija izvela demonstraciju učinkovitog ubijanja na opću radost ubojica prapovijesnih osjećaja i uma.

Ratu koji još nema ime – Treći svjetski, Drugi veliki… - i službeni datum početka, ništa od toga ne smeta da traje i da se širi još od onih godina u kojima su današnji glumci i glumice iz Dramskog studija „Ivana Jelić“ bili na prijelazu iz jasličke u vrtićku dob: od Iraka, preko takozvanog Arapskog proljeća, dva ukrajinska, pa do genocida u Gazi i bombardiranja Irana.

Neka od tih mjesta su nam daleka, neka i ne toliko, ali inflacija informacija, reakcija srednjovjekovnih institucija, posebice globalnih te posljedična psihoza ne drže do geografije.

Kakofonija strojeva za ubijanje zvučna je kulisa epohe u kojoj je ignoriranje stvarnosti oblik suučesništva, a puko mirenje sa umiranjem mira – kapitulacija upravo pred prapovijesnim umom.

Komad „Izgubljeni“ Dramskog studija „Ivana Jelić“, Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, nastao je po motivima najantiratnijeg filmskog mjuzikla – kao što je, uostalom, i on nastao prema onom broadwayskom – znamenite „Kose“. Nije, međutim, riječ o našoj „Kosi“ i tuđim ratovima, već o ratovima našeg vremena i onima koje ti ratovi trebaju: o generaciji koja je ne tako davno pružila otpor, žrtvovala mladost i ostala bez snova, ali i generacijama čiju bi budućnost opet mogla oteti povijest, o tuđom voljom osuđenima da budu IZGUBLJENI.

Predstava koja nastaje iz predstave posljedica je trenutka u kojem se umjetnost suočava sa nadmoćnijim neprijateljem, sumnja u smislenost pružanja otpora i otkriva razlike između najboljeg i najgoreg od ljudskog roda. Između visina koje duh može doseći i daljina koje dosežu projektili.

„Izgubljeni“, međutim, nije priča o onima koji će nestati, već o onima koji se nikada neće predati, jer znaju da nije ljudski šutjeti, o zajedništvu u idejama umjesto u krvi, o tome, u konačnici, da često podcjenjivani mladi ljudi mogu biti predani čuvari svjetla. U međuvremenu su, dokazano, sjajni, talentirani i posvećeni glumci i glumice koji to možda neće uvijek biti, ali će zauvijek biti – svoji!

„Izgubljene“ posvećujem mom pokojnom bratu, mojoj pregaženoj generaciji, mom ranjavanom gradu i najboljim među nama: ovim momcima i curama.

Mali, veliki moji, igrajte, igrajte, igrajte…

Oriana Kunčić