Ulaznice.hr

Redatelj: Ivan Planinić

IGRAJU:

Ivo Krešić – Tom Wingfield

Jelena Kordić Kuret – Amanda Wingfield

Ana Franjčević – Laura Wingfield

Ivan Skoko – Jim O’Connor

Novi kontekst za klasično djelo

Neizbježno je bilo pronaći novi pristup i suvremeni izvedbeni ekvivalent priči o nerealiziranosti u provinciji, koju nastanjuje konzervativni, tradicijski svijet morala i obiteljskih odnosa, kojemu se njegovi junaci suprotstavljaju maštom i samozavaravanjem, u kojoj caruje posesivna majka što uz pomoć sina pokušava svojoj kćeri s fizičkim deformitetom naći muža.

Kada je gotovo prije osamdeset godina praizvedena na Broadwayju „Staklena menažerija” postala je prvi veliki teatarski uspjeh Tennesseeja Williamsa. On je komad posvetio psihički bolesnoj sestri, a književno je začet u njegovoj kratkoj priči „Portret djevojke u staklu”. Danas je to klasik, čija je dramska snaga priču o majčinskoj ljubavi, želji za promjenom i strahom od iste smještenu u radničku klasu Amerike 30-ih godina prošlog stoljeća, transformirala u bezvremenski komad o nadi, razočarenju i patnji.

Građanska je to drama smještena u dom američke obitelji Wingfield, u čijem su središtu majka Amanda, kćer Laura, sin Tom (ujedno i pripovjedač) te gost Jim O’Connor.

Iako je još početkom 50-ih godina prevedena i praizvedena u Zagrebu, te potom i u drugim kazališnim sredinama bivše države, te se s pravom smatra jednim od općih mjesta svakog repertoara, „Staklena menažerija” zapravo nije imala pretjerano bogat scenski život na profesionalnim pozornicama u Bosni i Hercegovini. Ono što se sa sigurnošću može ustvrditi je da je ova mostarska postavka prva u 21. stoljeću.

Stoga je danas, uz sve tematske i idejne univerzalnosti originalnog teksta, posve logično očekivati i radovati se suvremenom čitanju u novom kontekstu s pripadajućim moralnim izazovima. Drugim riječima, neizbježno je bilo pronaći novi pristup i suvremeni izvedbeni ekvivalent priči o nerealiziranosti u provinciji, koju nastanjuje konzervativni, tradicijski svijet morala i obiteljskih odnosa, kojemu se njegovi junaci suprotstavljaju maštom i samozavaravanjem, u kojoj caruje posesivna majka što uz pomoć sina pokušava svojoj kćeri s fizičkim deformitetom naći muža.

Kako svu nekadašnju dramatičarsku inovativnost u tretmanu priče, scenskog prostora, te naglašeno osviještene upotrebe glazbe i tada revolucionarnih vizualnih panoa, na što je Williams itekako bio ponosan i što ga je učinilo jednim od najvećih američkih dramskih pisaca, donijeti u jednoj depatetizirajućoj scenskoj fakturi, kako sav taj melodramatski naboj američkog Juga oblikovati u duhu i ruhu kazališne današnjice a ne narušiti osnovnu fabularnu potku i sačuvati čvrsto uspostavljene i brižno izbrušene odnose između četvero likova?

Odgovori su sadržani u jednom originalnom konceptu što nas zapljuskuje izvedbenom svježinom, dojmljivom redateljskom refleskivnošću i promišljenošću, te preciznom i nadahnutom glumačkom igrom. Posredovati cijeli jedan mimetički sloj predstave akustičkom matricom, samo je jedan od najsugestivnijih dokaza takvog kazališnog zahvata. Ukratko, mostarska izvedba „Staklene menažerije” novim naraštajima uspijeva donijeti klasika u suvremenom redateljskom ključu s visoko discipliniranom i moćnim glumačkim arsenalom. Unatoč naslovu i jednom od središnjih simbola cijelog komada, staklenim figuricama, i činjenici kako otvara niz pitanja o važnosti vlastitog izbora i osjećaju krivnje zbog posljedica tih istih izbora na druge u ovoj redateljskoj postavci i glumačkoj izvedbi nema ništa krhko, niti lomljivo. Sve je iznimno čvrsto i jasno, kao moćni kazališni kontrapunkt svijetu koji se raspada pred ratnim izazovima.

Ostaje li nam stoga kao jedna potencijalna utjeha izgradnja svijeta mikrolaži, dobro zaštićenog i zatvorenog u krugove vlastitog mraka i smrada, obasjani svjetlošću svijeće? Ne nužno Laurine…

Dragan Komadina