Ulaznice.hr

APSURD IZ DUBROVNIKA GLEDAN

Četiristo tisuća godina nakon nestanka svjetlosnog grada – Pariza, u izolaciji jednog otočkog svjetionika, dvoje staraca sumira što je još ostalo od čovječanstva i razmišlja može li se od toga još skuhati kakva dobra juha. Volim razmišljati o Ionescovim Stolicama kao o futurističkoj distopiji u kojoj umiranje, izumiranje gubi bilo kakav sentimentalni predznak. Između Becketta i Ionesca, ja sam jedan od onih koji pripadaju Beckettovu timu, stoga gotovo spontano pokušavam Ionesca približiti Beckettu.

Čitanje Stolica u svakom je slučaju mnogo kompleksnije, što ne znači nužno i nerazumljivije. Na Ionesca u prvom redu volim gledati kao na komediografa. Kao i svaki komediograf, Ionesco se bavi konvencijama, stereotipima, ispod njegova kodiranog jezika skriva se dobro poznata realnost. U kontekstu futurističke distopije, prva stvar koja mi se nametnula kao čitanje Ionesca „iz Dubrovnika gledanog“ jest pitanje izumiranja života unutar zidina Grada. Matematički gledano, ostalo je još nekih pedesetak godina da i posljednji stanovnici nestanu iz Grada. Razmišljam o tom trenutku i pokušavam zamisliti kako će stara dubrovačka jezgra izgledati za pedeset godina, u vrijeme kad mi bude upravo onoliko godina koliko imaju protagonisti Stolica. Ono što vidim ni po čemu nije drukčije od onoga što vidim sad. Pedeset godina neće predstavljati ništa za povijest ovoga grada – buka će biti ista, kao i ljepota, kolone bezimenih ljudi hodočastit će na ista mjesta, svaki će kamen ostati i dalje na svom mjestu, vrijeme se neće dogoditi. Vizija budućnosti grada vizija je zaleđenog vremena. I zato zamišljam dvoje staraca u trošnom stanu ponad nekog kafića ili fast food restorana. Ostatak čovječanstva kreira svoja sjećanja u buci i blještavilu razularene, pijane noći, dok nekoliko metara iznad neki frustrirani, umorni starci žive svoja sjećanja, materijaliziraju ih u bunilu silnih podražaja od kojih se ne mogu skloniti. Na taj način Stolice itekako možemo transponirati u konvencionalno, gotovo realističko dramsko tkivo. Sav besmisao izgovorenog iz usta dvoje senilnih staraca postaje prepoznatljivo, realno.

Živimo u vremenu koje izjeda nostalgija, u gradu koji je vlastitu baštinu pretvorio u fetiš, dok su istovremeno horde turista tu istu baštinu pretvorile u gotovu vulgarnu kulisu. Ionescove Stolice ne mogu biti ništa drugo nego realistična komedija situacije. Našu bih predstavu jednostavno nazvao modernom frančezarijom.

Dario Harjaček