Ulaznice.hr

Kazališna predstava “Kuća je velika, ne može se ona nosit”, autora Dorotee Šušak i Romana Nikolića te u režiji Romana Nikolića, nastala je u produkciji Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Poetski naslov u svojoj esenciji otkriva izvedbeni odnos spram emocionalnog zavežljaja koji u sebi nosi i skriva memoriju, sjećanja, obrise naših povijesti i djetinjstva u Gradu, ali i uopće.

Zaborav i demencija, čovjeku su neotuđive pojave čije posljedice s razlogom zaokupljaju kako pojedinca, tako i obitelji, ali i čitava društva. Čin zaboravljanja, dio je ljudske fiziologije, patofiziologije, psihologije, naravi, ali i odluke. Zaborav gotovo da omogućava pamćenje, baš kao što i tuga omogućava sreću, samim time što supostoji kao njezin antonim koji je omeđuje. Naša su sjećanja fragilna. Ponekad ih nesvjesno dopisujemo ili korigiramo te iskrivljeno pamtimo. Ponekad ih potiskujemo i time se čuvamo. Ponekad ih naprosto zaboravljamo kao prirodan proces starenja, a nerijetko ista iščeznu u stanjima neuroloških, ali i nekih drugih oboljenja, kada se naš memorijski korpus posve dekonstruira sve do mjere onemogućavanja dnevnog funkcioniranja. U tim trenutcima nudi nam se spoznaja: čovjek jest svoje sjećanje. Bez njega i naš identitet gubi obrise. No, čak i u tom stanju, ljudska potreba za bliskošću, dodirom ili zvukom ne jenjava. To su naše potrebe dokle god dišemo. Upravo slojevitost i neumitna pojavljivost zaboravljanja kako onog individualnog, tako i onog kolektivnog, čini sidrište ove predstave.

Dubrovnik u ovom komadu nije tek izvedbena kulisa ili fakt konteksta, već živi organizam i suputnik sjećanja, pamćenja, ali i zaborava. Kroz njegove se transgeneracijske simbole – večernji ples u Excelsioru, gradski tramvaj, zvuk zvonika Mara i Bara, žubor vode i glas čiopa, konstruiraju slike svakodnevice koje su u međuvremenu transformirane pod pritiskom turističke eksploatacije. Konstrukcija, rekonstrukcija i dekonstrukcija identitetskih simbola, njihovo zaboravljanje i ponovno uspostavljanje, jedan je od suštinskih fokusa ove predstave. Grad, upravo kao i čovjek, nosi svoje brazde i ožiljke, šupljine i pukotine, u kojima se skriva i istina i rana i obraz i laž. “Kuća je velika, ne može se ona nosit”, promatra Dubrovnik kao živi arhiv u kojem se prošlost neprestano briše i ponovno upisuje, ostavljajući zauvijek otvoreno pitanje: Što ostaje kada sjećanja izblijede? Jesu li naše praznine jednako vitalne, kao i naše punine?

Poetski i estetski obrisi ove predstave, donose dramaturški vispren, postdramski pogled na autentičnost izvođača i autora kao nositelja neotuđive individualnosti i osobne povijesti koja se izvedbeno tek nadograđuje i povanjšćuje, umjesto tek supstituira ili transkribira sadašnjošću zauzetog lica.

„Kuća je velika, ne može se ona nosit“ predstava je o jednoj ženi čija sjećanja uslijed demencije blijede. O jednom sinu koji brine i preko ruba izdržljivosti. O jednoj snahi koja ostaje. O jednoj prijateljici koja se oprašta. O obitelji koja svjedoči ljubav, čak i onda kada je bolnost njezina najistaknutija dimenzija. O jednoj povijesti i jednom Gradu koji u sebi skriva i ljubavi i tuge, i krhkost i snagu, i fragilnost i trajnost sjećanja.

Dorotea Šušak I Romano Nikolić