Ulaznice.hr

Pred vama je dramatičan oratorij kalabreškog skladatelja Michelangela Falvettija, praizveden u Messini 1682. godine. Njegova je tema biblijsko izvješće o Općem potopu, ljudskoj zloći i pravici; uz Nou, ženu mu Rad (premda biblijsko izvješće damu ne imenuje) i samog gospodina Boga, protagonisti ove pikantne skladbe su i Smrt, Božanska pravda, kao i četiri elementa: Zrak, Voda, Vatra i Zemlja. Instrumentarij, prema onodobnoj praksi, nije definiran i zapisan je na pet sistema, ali pretpostavlja gudački korpus, continuo, kornete i trombone, kao i (prema mogućnostima) egzotične intervencije koje potpomažu veliki teatralni potencijal djela. Glazbeni jezik oslonjen je na dramatičnu deklamaciju, motetski skladane višeglasne scene kroz koje se javlja  i kolektivni duh; elementi, baš kao i  Smrt, ili Božanska pravda, nisu tek alegorijski likovi već krajnje djelatni protagonisti drame, obraćajući se slušatelju cijelom paletom jasnih afekata i vrlo rafiniranih izražajnih sredstava - briljantnih koloratura, lamenta i jezivih fraza koje dočaravaju razinu devastacije, uz vrlo slikovite poteze glazbenog pera kojima se dočarava kiša - od kapljica do nezaustavljive bujice.

U svjetlu apostrofiranog tematiziranja klimatskih promjena čini se pravi čas da se ovo djelo, prožeto smjelim arijama i sjajnim madrigalskim višeglasnim odsjecima kao i deskriptivnim instrumentalnim intervencijama predstavi (ne samo) našoj publici, kao impuls da kroz sjajnu glazbu doživimo promjenjivi kontekst ove pripovijesti. Potop je opće mjesto kataklizme, situacija u kojoj ljudska pojedinačna, pa i kolektivna egzistencija dolazi u pitanje ili pak imperativno nestaje: a antropogena interpretacija uzroka toj drami napinje, baš poput duge, luk iz prapovijesti do današnjice.  Izvješće o općem potopu, u arhajskom, uvijek primjenjivom bezvremenu, završava znamenom duge koju Jahve stavlja na nebo, kao simbol saveza kojim obećava da više neće zbog čovjeka nauditi zemlji. Potop je tema u  hebrejskoj, indijskoj, mezopotamskoj, srednjoameričkoj i starogrčkoj verziji, dok duga predstavlja savez sklopljen između Boga i svega živoga na zemlji, a ne samo Boga i čovjeka.

Kako god se interpretacije i svjetonazori mijenjali, nekako nas iste teme muče od pamtivijeka, a među jačim motivima koji ih pokreću su svakako pravda i njezine pratiteljice krivica i kazna, te s druge strane nada, i njezini pratitelji - oprost i pomirba. U tim bojama razvija se glazbena priča Falvettijevog Potopa, a na nama ostaje da, nakon što je oslušamo, prisluhnemo i njezine odjeke u  našem vremenu.

Anabela Barić - Acqua (Voda);  Monika Cerovčec - Aria (Zrak), Rad, žena Noina;

Martina Borse - Morte (Smrt); Franko Klisović Giustizia divina (Božanska Pravda);

Ivan Bingula - Foco (Vatra); Siniša Galović – Noa; Tomislav Fačini Terra (Zemlja)

Matija Bizjan - Dio (Bog)