Ulaznice.hr

Braća Teofilović ovo tradicijsko glazbeno i poetsko naslijeđe Balkana interpretiraju autentičnim i do tada nezabilježenim a capella dvoglasjem, koji postaje njihov zaštitni znak i koji ih s razlogom svrstava u jedinstvenu muzičku pojavu na Balkanu.

Nema tih riječi kojima se može opisati i dočarati magija glasova braće Teofilović u kojima kao da su se “nataložili” vjekovi u kojima su pjesme koje pjevaju nastajale. Ratko i Radiša nisu naokolo išli i sakupljali zagubljene pjesme, pa ih tako spašavali od zaborava i smrti. Za razliku od čovjekove smrti, smrt pjesme je neosjetna. Samo jezik i svijet ostanu siromašniji za nešto čega je nekad bilo. Njih dvojica, ili jedan od njih, noću bi slušali radio, pamtili melodiju i bilježili tekst. Poslije bi pjevali ono što bi im se učinilo da mogu i da trebaju otpjevati. Zato su u njihove pjesme pomalo upisana i sjećanja na pjevače. Pjesmu braća izvuku iz epohe u kojoj ju je snimljena, u kojoj ju je radio zabilježio, i smjeste je u svoju bezvremenost. Nije to vječnost, ali je vječnosti veoma slično.